Bivša splitska misica postala sveučilišna profesorica! U velikom intervjuu priča o obitelji, TV karijeri, politici, kumu Livaji i teškim danima: ‘Bila sam žrtva iživljavanja‘

Bila je misica, manekenka, pa onda loto djevojka, novinarka, voditeljica, vječno pred reflektorima, malo s jedne, malo s druge strane. Mijenjala je poslove, gradove, zemlje…, ali ono što je u javnosti prolazilo ispod radara, za razliku od njezinog privatnog života, je njezino profesionalno i akademsko napredovanje koje ju je prije nekoliko godine lansiralo u krug najobrazovanijih. Lana Pavić je, naime, prije tri godine doktorirala na Fakultetu političkih znanosti, a na doktoratu je radila u periodu dok je rodila dvoje djece i doma još imala tinejdžericu.

Cijelo to vrijeme smo je viđali i na televiziji i to, zadnjih godina, kao urednicu hvaljenih HTV-ovih emisija Zdrav život, Destinacija Hrvatska, Klub 7 te Fino i vino, a paralelno s tim friška doktorica znanosti je razvijala i političku karijeru. U stranci Pametno je najprije bila politička tajnica, a nakon što su se od 2020. preimenovali u Centar postala je i potpredsjednica “Puljkove stranke” i voditeljica Političke akademije. 

Nekidan je objavila kako završava jedna etapa njezine TV karijere i da prepušta uredničku palicu emisije Fino i vino, te je najavila nove poslovne izazove. O čemu se točno radi ova rođena Splićanka, koja ne propušta nijednu priliku za skoknuti do rodnog grada, otkriva nam u velikom intervjuu u kojem smo smo pretresli puno toga, od odrastanja na Bačvicama do intenzivne poslovne, pa i političke karijere koju uspješno balansira s privatnim životom. 

– Prošlog tjedna, nakon izrazito uspješnog šestogodišnjeg ciklusa, na neko vrijeme oprostila sam se od gledatelja, s obzirom na to da ovih dana započinjem s montažom dugometražnog dokumentarnog filma čija sam scenaristica i redateljica. K tome od početka tekuće akademske godine držim nastavu na Sveučilištu u Zagrebu zbog čega je bilo nemoguće pomiriti dosadašnje televizijske obveze s novim izazovima.

O kakvom se dokumentarnom filmu radi?

–  Riječ je o dugometražnom dokumentarnom filmu koji će biti završen do ljeta sljedeće godine. Prvi put sam i formalno redateljica što me jako veseli jer se time mislim ubuduće baviti. Novinarski posao vodio me u sve dijelove Hrvatske i omogućio mi je susret s nevjerojatnim pojedincima koji vrijedno rade kako bi ovu zemlju učinili boljim mjestom za sve nas. Jednu takvu grupu Trogirana i njihov volonterski rad pri organizaciji festivala klasične glazbe Opera Selecta odlučila sam zabilježiti u formi koja je znatno duža od televizijske reportaže. Film govori o baštini, kulturi, glazbi, ali prije svega o onima koji vole svoj prelijepi grad. Neizlječivo sam opčinjena dobrim ljudima i oni su moja trajna inspiracija.

Predajete na Fakultetu političkih znanosti? Iznenade li se studenti kad Vas vide za katedrom? 

– Kada sam shvatila da na matičnom fakultetu, FPZG-u, u ovom trenutku za mene nema mjesta, prihvatila sam poziv s Hrvatskih studija na kojima kao vanjska suradnica izvodim praktikum iz televizije. To me silno veseli jer spajam znanstveni rad s dvadesetogodišnjim novinarskim iskustvom. Trenutno predajem studentima pete godine, što znači da pred sobom imam već odrasle, formirane ljude. Puno razgovaramo jer mi je važno čuti kako nove generacije vide masovne medije. Učim ih temeljima televizijskog posla, pri čemu vjerujem da uzajamno napredujemo.

Mislite li da biste uspjeli ostvariti takvu karijeru da ste ostali doma?

– Teško je reći što bi bilo da je bilo. Split je sada drugačiji grad, s puno više mogućnosti nego smo ih imali za mojih gimnazijskih dana, sredinom devedesetih. U to poratno vrijeme bili smo željni svijeta i novih mogućnosti. Imala sam sreću da su roditelji bratu Dariju i meni omogućili školovanje kakvo smo htjeli. Oboje smo se zaputili u Zagreb, brat prvi, a ja dvije godine nakon njega. No vrlo brzo nastavila sam dalje. Zbog kombinacije privatnog života, obrazovanja i posla dvadesete sam provela boraveći u više europskih gradova. To me učinilo osobom kakva sam danas. Gotovo 25 godina živim izvan Splita, no moja ljubav za rodni grad zbog toga nije manja. Svaki put kada vozim prema Splitu javlja se onaj osjećaj da se vraćam tamo gdje pripadam. To se posebno odnosi na Bačvice koje od milja zovem mikrolokacijom srca.

Pretpostavljam da su Vam obitelj i prijatelji razlog zbog kojeg relativno često dolazite u rodni grad. Ili možda i u Splitu planirate neke projekte?

– Otac Siniša je, nažalost, davno umro, kao i brojni drugi članovi obitelji pa je mama Marija, nakon puno samoće, prije četiri godine odlučila preseliti u Zagreb kako bi nam bila bliže. Bio je to vrlo hrabar potez jer rijetki odluče ostaviti sve što su stvorili i s gotovo sedamdeset godina krenu ispočetka. Nakon što je mama odselila najteže je bilo prvi put otići u Split jer on više nije bio grad u kojem me netko dočekuje s toplom juhom koja je za nas Dalmatince simbol doma i ljubavi. No, i bez mamine spize, puno toga u Splitu volim i svašta mi nedostaje.

To se odnosi na ljude, ali i vrijeme bezbrižnosti i sreće koje rodni grad za mene simbolizira. Jedan od najvećih francuskih filozofa s kraja 20. stoljeća, Jacques Derrida, bez kojeg je nezamisliv moj znanstveni rad, pisao je upravo o ovom tipu nostalgije. Bez obzira koliko blizu ili daleko otišli od domicilne sredine, sa sobom možemo ponijeti puno toga, ali ne i svoje mrtve. Oni ostaju tamo od kuda smo krenuli, u mjestima na koja se uvijek želimo vratiti. Što smo stariji ta se potreba za vraćanjem ne smiruje, već stalno jača.

Bavili ste se manekenstvom, izabrani ste i za Miss, a onda ste brutalno pogazili stereotip da ljepota ne ide ruku pod ruku s vrhunskim obrazovanjem. Doduše, ne manjka manekenki koje su postale uspješne poslovne žene, ali malo ih je s titulom doktora znanosti. I Vaš otac je bio sveučilišni profesor… 

– Aktivno bavljenje manekenstvom odvojilo me tek nekoliko godina od fakulteta i nije na negativan način utjecalo na moj život. Štoviše, dalo mi je iskustvo i širinu. Svo to vrijeme znala sam da se učenju treba vratiti jer sam na primjeru roditelja vidjela koliko je ono važno. Otac je bio vrsni mikrobiolog koji je vodio Zavod za javno zdravstvo u Splitu te doktor znanosti koji je predavao na više fakulteta. Bio bi ponosan da zna da smo brat i ja doktorirali. Uvijek nas je ohrabrivao i govorio kako možemo ostvariti što god želimo. Zato me ljute i danas prisutne predrasude. Dok muškarce, kakva god bila njihova vanjština, nitko ne pita o vezi izgleda i obrazovanja, pred žene još uvijek postavljamo uvjet – biti lijepa ili biti pametna. Vrijeme je da djevojčicama i djevojkama prestanemo rezati krila jer imaju pravo na sve svoje snove.

Zbog privatnog života, a naročito zbog kratkog prvog braka, često ste bili tema tabloida i trač rubrika. Čini mi se da ste sve te situacije u javnosti prilično dobro komunicirali, čak i s dozom ruganja na vlastiti račun iako Vam sigurno nije uvijek bilo lako. Je li to bila neka prirodna snalažljivost ili je i tu pomoglo iskustvo u novinarstvu? 

– Trebalo je sve to preživjeti jer se na traženje pojedinaca na mene preko noći usmjerilo nezapamćeno medijsko iživljavanje na kakvo ne možete biti spremni, posebno ne u tako mladim godinama i bez ikoga da vam čuva leđa. U to doba iz države su se izvlačile milijarde na privatne račune, ali umjesto da se prokazuju kriminalci i korumpirani političari mjesecima sam bila glavna tema, čak i ozbiljnih medija. Premda sam na van djelovala jako, ne mislim da sam se u tome najbolje snašla i bile su potrebne godine da se fokus javnosti makne s fabriciranih budalaština na moj stvarni rad.

Kako gledate na situaciju u hrvatskom novinarstvu danas? 

– Postoje izdanja koja redovito pratim, kao i kolege koje iznimno poštujem jer znam da ne pristaju na ucjene i da im je istina na prvom mjestu. To je jako težak put, ali Hrvatska u tome, nažalost, nije iznimka. Biti dobar novinar nikada i nigdje nije jednostavno. 

Tko su Vam novinarski uzori?

– Vjerujem da svatko od nas treba pronaći vlastiti profesionalni put pa u ovim godinama više nemam uzore. No puno je ljudi utjecalo na moj rad, kako novinarski, tako i akademski. Dijelovi bogatog znanja mojih profesionalnih i životnih učitelja utkani su u sve što danas radim.

Ono što ste zadnjih godina radili na televiziji je kvalitetan sadržaj, ali ipak kombinacija novinarstva i oglašavanja. Koliko je nativno oglašavanje, kao svojevrstan bastard novinarstva i marketinga, oštetilo našu profesiju? Gdje je granica koju ne bismo smjeli prijeći?

– Kao izvršna urednica i scenaristica nekoliko lifestyle emisija imala sam slobodu biranja tema i sugovornika i nikakav marketing nije mi diktirao koga ugostiti. Pa ipak, treba naglasiti da sam za HTV djelovala putem vanjskih produkcija, a za njih vrijede vrlo stroga marketinška pravila. Kada, primjerice, radite priču o novom hotelu ili restoranu s Michelinovom zvjezdicom ne smijete reći njegovo ime, osim ako to nije marketinški regulirano. Unatoč tome trudili smo se istaknuti i pohvaliti vrijedne ljude i vizionare koji su naš turizam i Ho-Re-Ca sektor činili naprednijima. Na taj način gledatelji su na tjednoj bazi dobivali uvid kakva bi cijela Hrvatska mogla biti kada bi na svim razinama bilo mjesta za najbolje.

Što se tiče teme doktorskog rada, zašto ste se odlučili baš za temu migracija i (ne)prihvaćanja stranca u različitim formama političkog poretka? Uspjeli ste u jeku pandemije izdati i znanstvenu knjigu “Načelo hospitaliteta i problem europskog kozmopolitizma”.

– Načelo hospitaliteta, uz pojam kozmopolitizma, u mene je upisano od ranog djetinjstva. Kao prvašica nisam bila najbolja čitačica. Vjerojatno sam patila od blagog oblika disleksije, no u osamdesetima se nedovoljno marilo za razvojne izazove kod djece pa je zaključeno da samo moram više čitati. Moj otac je, kao ljubitelj klasične starine, mislio da bi mi za vježbu dobro došle ilustrirane Ilijada i Odiseja. Tada nismo razmišljali da je tema hospitaliteta, odnosno gostoprimstva prema strancu putniku temelj ne samo ovih djela, nego i cjelokupne grčke, a time i naše civilizacije pa sam se slovkajući njome zarazila. Kasnije sam hospitalitet otkrila u najvažnijim djelima europske filozofije i političke teorije, a godine tijekom kojih sam pohađala doktorski studiji, zbog događanja na globalnoj političkoj sceni, zazivale su bavljenje baš tim načelom. Međutim, njime se u Hrvatskoj nitko nije bavio. Za mene je to značilo i priliku i izazov.

I što Vam se čini kakav je Split prema došljacima? Fetivi su nekad s prijezirom gledali i na vlaje i na bodule, je li se tu što promijenilo?

– Moja baka Oceanija Kuzmanić bila je jedna od tih fetivih. Ona je najviše utjecala na moj odgoj i razvoj te mi je jasno pokazala da je neprihvaćanje o kojem govorite tek poza. Fetivi Splićani bili su i jesu kozmopoliti. Naime, lučki gradovi, pa tako i Split, prostori su susreta kultura i drugosti i u prirodi im je da budu otvoreni prema došljacima, posebno onima koji cijene mjesto u koje dolaze.

A otkud poriv da se bavite politikom? Zašto baš stranka Pametno, sada Centar, a ne neka druga?

–  Više od desetljeća dobivala sam pozive etabliranih pojedinaca i stranaka koji su mi nudili suradnju. Iako cijenim rad nekih od njih, nisam željela postati članicom do tada postojećih stranaka. Onda se pojavilo Pametno, odnosno novi, mladi ljudi koji su razmišljali drugačije. Odmah smo pronašli zajednički jezik jer smo bili ostvareni pojedinci kojima politika nije trebala za osobno bogaćenje ili prizemne privatne interese. Htjeli smo zaokrenuti Hrvatsku i osloboditi je korupcije i nereda. Kako sam proizvodila program za nacionalnu TV kuću nisam se mogla snažnije javno angažirati, ali drago mi je da sam sudjelovala u izgradnji stranke, što je zaista velik posao. Tijekom tog procesa Pametno se 2020. godine preimenovalo u Centar, no promjenom imena nismo promijenili načelo djelovanja jer je ono i dalje jasno – usmjeriti Hrvatsku prema načelima suvremene liberalne demokracije. Danas sam potpredsjednica Centra i voditeljica Političke akademije kojom educiramo članove i simpatizere te širimo naše ideje putem javnih tribina, skupova i konferencija.

Može li se, s obzirom na rapidan pad rejtinga SDP-a i manjak karizme Peđe Grbina, Ivica Puljak nametnuti kao šef oporbe? Kakve ste ciljeve zacrtali na idućim parlamentarnim izborima?

– Važno mi je biti u društvu poštenih i sposobnih ljudi od kojih mogu učiti. U tom kontekstu, upravo me rad Marijane i Ivice Puljak privukao političkom djelovanju i sretna sam što zajednički možemo mijenjati Hrvatsku. No važne i velike promjene ne događaju se preko noći. Zato smo koncentrirani na trenutne zadatke. Drago mi je da Ivicu ljudi prepoznaju kao onoga koji može voditi cijelu Hrvatsku prema boljim danima. Pa ipak, pred Ivicom je u ovom trenutku veliki posao transformacije Splita u funkcionalni grad 21. stoljeća.

I suprug Marko Vam je politički angažiran, kakve su njegove ambicije po tom pitanju? 

– U kući se šalimo da dok ja, kao kozmopolitkinja, razmišljam globalno, suprug Marko djeluje lokalno. On obožava Zagreb, posebno Novi Zagreb gdje je odrastao i gdje danas stanujemo te čini sve da ga učini boljim, čišćim i urednijim. Predstavnik je stanara u našoj zgradi te vijećnik u mjesnom odboru Središće. Dobrim planiranjem i zalaganjem za stanare postigao je to da smo postali zgrada – primjer kvalitetne organizacije brige za otpad. Sada ga svi u kvartu potičemo da tu energiju i odlučnost usmjeri ka političkom djelovanje na razini grada.

Kako stignete sve to hendlati, biti uvijek dotjerana i pritom voditi brigu o troje djece?

– Bez suradnje supruga i njegovih roditelja, moje mame i brata, ne bih uspjela. Naša obitelj djeluje kao tim i zato možemo postići sve što želimo. Zaista se držimo onoga – svi za jednog, jedan za sve. Ne kompliciramo i ne dramatiziramo, jednostavno napravimo što treba bez puno pogovora. Uz to se trudimo živjeti zdravo. Ponekad zvučim kao TV prodaja, ali uistinu vjerujem da nas zdrav život čini otpornijima na stres te spremnijima za brojne izazove i napore. Voljela bih imati više prilike u javnosti govoriti o važnosti zdravog života te njegova načela implementirati u politike kojima ću se baviti.

Žalite li za nečim što ste napravili ili možda propustili napraviti? 

– Svi smo napravili stvari koje bismo najradije zaboravili, no uvijek je lako biti general poslije bitke. Životne okolnosti učine da donosimo i dobre i loše odluke, zbog čega se trudim ne odustati od zlatnog pravila – ne činim drugima ono što ne bih htjela da meni čine. I uz ovo načelo može vam se dogoditi nešto što ćete požaliti, no barem ćete mirnije spavati kada znate da nikome niste namjerno naškodili.

Stignete li imati neki hobi?

– Kad god mogu hodam, bilo u prirodi, bilo u gradu, bilo na traci. To je još jedna lekcija iz antike. Najbolje ideje smislit ćete hodajući. Ustrajete li u hodu, i u prenesenom i doslovnom smislu, doći ćete daleko, ondje gdje se niste ni nadali kada ste s hodanjem započeli.

Kako ćete provesti blagdane, imate li nekih novogodišnjih želja?

– Božićno vrijeme provest ću okružena najmilijima, sretna da nakon dugo vremena ne moram raditi za blagdane. Okupit će se obitelj i prijatelji za stolom, a bude li u Dalmaciji sunce, vrlo vjerojatno stižemo u Split. I kako kaže Gibonnijev stih: “Sreća da sam slobodan od želja…”. Ne priželjkujem nikakve materijalne stvari ni poklone, jedina želja mi je da živimo u miru i zdravlju.

Kum Marko Livaja

Moram Vas pitati! Bili ste kuma na vjenčanju Iris Rajčić i Marku Livaji. Kakav je kum Marko?

– Razumijem da je ljudima Marko idol i zaista sam ponosna na njegove uspjehe, kako u Hajduku, tako i u reprezentaciji. Naravno da smo plakali od sreće kada je Hrvatska na Svjetskom prvenstvu povela upravo njegovim golom. To su stvari koje se upisuju u povijest i koje donose veselje cijeloj zemlji. No u trenucima koje provodimo zajedno, Marka u prvom redu vidim kao supruga moje Iris. Uživam ih gledati s djecom i znam da zajedno mogu postići sve što žele.

Skica za portret

Lana Pavić je rođena 1980. u Splitu, odrasla je na Bačvicama, gdje je išla u OŠ Vlado Bagat, kasnije Pojišan, a nakon toga IV. gimnaziju Marko Marulić. Kaže nam kako su nastavnici vrlo rano prepoznali njezinu sklonost za novinarstvo i javni nastup pa je od najranije dobi sudjelovala na natjecanjima i osvajala nagrade na literarnim i novinarskim skupovima za mlade, a tijekom gimnazije je čak šest puta pohađala Govorničku školu koju je tada vodio legendarni profesor fonetike Ivo Škarić.  

Nakon mature, 1998. u Zagrebu upisuje studij filozofije i fonetike, a paralelno sa studijem bavila se manekenstvom.

– Poticaj je bila činjenica da sam tik pred početak studija sudjelovala na tada uglednom Izboru za Miss Hrvatske na kojem sam postala Miss Splitsko – dalmatinske županije. To mi je osiguralo dugoročnu suradnji s jednom od u to vrijeme najboljih domaćih modnih agencija Casper zbog čega sam uspješno radila u Hrvatskoj i inozemstvu – prisjeća se Lana Pavić.

Godine 2002. počinje njezina TV karijera, isprva u HTV-ovoj nedjeljnoj sportsko – zabavnoj emisiji Živi zid, a potom i kroz niz drugih formata, od kojih gledatelji vjerojatno najviše pamte Loto 7/39.

– Zbog voditeljskog posla i manekenstva na neko vrijeme sam fakultet ostavila po strani, no brzo sam uvidjela da dvadesete ne traju vječno pa sam se vratila u studentske klupe – pojašnjava nam.

I tada upisuje Fakultet političkih znanosti i uspješno završava četverogodišnji studij politologije i jednogodišnji master – studij političke teorije uz brojna usavršavanja na nekim od najuglednijih politoloških institucija u svijetu poput London School of Economics and Political Science i St. Antony College Sveučilišta Oxford. 

Godine 2006. godine u Budimpešti je rodila kći Laru Bornu koja je danas gimnazijalka, a dvije godine kasnije počinje raditi u obiteljskoj tvrtki koja se bavila izvozom vina i autohtonih hrvatskih proizvoda. Tako je i ušla u svijet Ho-Re-Ca sektora, a to joj je i sada jedno od najdražih područja djelovanja. Ovaj dio života bio joj je ispunjen kombinacijom majčinstva, obrazovanja i rada, uz brojna putovanja i život izvan Hrvatske.

Nakon nekoliko godina izbivanja s javne scene, 2012. godine se vratila televizijskom poslu i postala voditeljica i suurednica dnevne političke emisije uživo Zoom na Zagrebačkoj televiziji. Tamo je ostala par godina na uredničkim i voditeljskim poslovima, za koje je dobila brojne pohvale struke i etablirala se u drugačijim formatima od onih na koje su gledatelji do tada navikli. 

I onda doktorat. Zanimljivo je da je tijekom doktorskog studija rodila kći Iris Luciju (2016.) i sina Marka Aurelija (2017.), a nekako u tom periodu se na velika vrata vratila i na HTV.

Sad je opet okrenula novu stranicu, ali nekako slutimo da ćemo je opet gledati na malim ekranima.

Source: slobodnadalmacija.hr

TomislavCrnkovic144

Learn More →