Upoznajte Meta Matu, cara domaće dostavljačke scene koji zarađuje i preko 1.000 eura mjesečno po radniku. Nepalci kažu: ‘Dobar je gazda, čak nam daje jesti i dan slobodno‘

Nakon cjelodnevnog drndanja na skuteru i prenošenja svakojakih specijaliteta i nespecijaliteta od točke A do točke B, valjalo bi tijelu dostavljača priuštiti itekako zasluženi odmor. Po mogućnosti, lokacija tog prekonoćnog predaha bi trebala biti u srcu urbanog djelokruga: položena u mirnoj ulici zakriljenoj krošnjama, a opet spremnoj na naglo uključivanje u ispunjavanje jutarnje radne kvote.

Upravo takav je hostel Dujam u Velebitskoj ulici, gdje je splitski agregator – spona između digitalne platforme i radnika – za Glovo Mate Dučić, inače rodom iz Vinišća, smjestio svoje Nepalce i Indijce. Njegovo ime se, uslijed istraživanja o lokalnoj dostavljačkoj sceni, uvijek iznova pojavljivalo na usnama naših sugovornika iz spomenutih krugova; i to ne baš u najboljem kontekstu.

“Meta Mate (op.a. tako mu se zove firma) je kontroverzni agregator koji sad iskorištava jeftinu radnu snagu, a prije toga je bija na lošen glasu po neisplaćivanju svojih radnika. Zbog toga je i više puta prijavljivan inspektoratu rada. Kolege iz Wolta su mi rekle da je tamo par njih zakinija za po 10.000 kuna, pa mu je ta platforma odma raskinila ugovor”, priča nam Andrea koja vozi za Wolt.

Split okupirali Azijati sa žutim kacigama: domaći dostavljači odbrojavaju zadnje dane, a Glovov partner nam otkriva: ‘Tu se vrti ogromna lova, al nemojte baš pisat o tome…‘

Sa željom da provjerimo njene navode ili ih opovrgnemo provjerom da ovaj poduzetnik, kako mu piše na stranici, “brine da u svakom trenutku zaposlenici budu maksimalno zadovoljni”, ušuljali smo se u već navedeni hostel na Bolu. Na recepciji zatražismo razgovor s direktoricom objekta Neli Prolić, ali kako je ona taj dan bila baš jako zauzeta, dogovorili smo se naći u drugom terminu.

I sljedećeg dana smo se vratili na ovo ugodno mjesto kako bi, kao što je bilo dogovoreno, sjeli s direktoricom. Međutim, ona je opet bila baš baš jako zauzeta i pokušala nas je preusmjeriti na samog Meta Matu jer “to je osoba s kojom mi zapravo želimo pričat”. Međutim, pošto smo bili uporni i naporni, ipak smo uspjeli izvući iz nje par rečenica.

– Znate šta, ja se sad ovdje mučim s kombinacijama kako da tu primim učenike za 200 eura mjesečno. Jel vam to ok cifra? E pa zašto onda ne pišete o tome, to je jedna lijepa priča. Nego me vi me gnjavite s ovima… Šta da vam kažem… Meni su oni svi super. Osim jednog Indijca koji mi nije platio, ne znam što ću s njim… Al dobro… U svakom slučaju, to kakvi su njima radni uvjeti se mene ne tiče. Mi imamo ugovor s Meta Matom i on nam sve to uredno plaća – izvijestila nas je Prolić.

A kako smo se, već drugi puta, našli u objektu gdje obitavaju Azijati u žutim kacigama i jaknama, nismo mogli odoliti malo ne pronjuškati po hodnicima. I dok smo bacili oči kroz odškrinuta vrata soba, testirali čistoću katnih kupaonica i provjeravali asortiman zajedničke kuhinje, naletismo na dvojicu nasmijanih Nepalaca pred aparatom za grickalice. Rado su s nama popričali i otkrili nam kakve uvjete rada im je omogućio Meta Mate. Jasno, njihove identitete nećemo otkrivati kako ne bi eventualno bili deportirani zbog svog mišljenja.

– Radimo 10 do 12 sati svaki dan za nekih šest-sedam tisuća kuna, a plaćeni su nam i smještaj i oprema. Daju nam i nešto hrane pa nas 20-ak ovdje i kuhamo. Nije loše, ne žalim se – nije nam se požalio prvi.

– Meni je ovdje super! Ako radiš 12 sati svaki dan možeš zaraditi čak osam tisuća kuna! Šef nam dozvoljava i da uzmemo jedan dan tjedno slobodno, ali nama baš trebaju novci pa to ne činimo. Dio para šaljem obitelji, dio agentu koji me tu doveo, a od ostatka živim, ne treba mi puno. Hrvati su jako dragi i nemam razloga ne ostati ovdje – još manje se požalio drugi.

Dok su možda odlazili na novi 12-satni radni dan, otprilike 200. u nizu (došli su tu prije nekih pola godine), veselo su mahnuli ženi u dvoru preko puta. Pitali smo ju smeta li stanarima što im sad ulicom češće jurcaju dostavljači.

– Ma neee, pa voze te električne motoriće, ni ne znate da su prošli. Kakvi su naši azijski susjedi? Iskreno, jedva ih čujemo i vidimo, samo letaju unutra-vanka. Čini mi se da stalno rade. Al divni su, uvik nasmiješeni i mirni. Nemamo nikakvih problema s njima – progovara njena sjena iza lancuna upravo obješenog na sušilo.

Iako direktoricu hostela nije naročito interesiralo popričati o tome kakav je odnos njenog poslovnog partnera – koji joj mjesečno po djelatniku plaća 1.500 kuna – prema njegovoj radnoj snazi, mi smo sjeli za stol s jednim drugim agregatorom, koji upravo razmatra dopremku svoje ture Nepalaca. S njime smo detaljno izračunali koliko je uvoz takve jeftine radne snage, u odnosu na domaću, profitalbilan. 

– Platiš im 1.500 smještaj, režije 400, doprinose 1.900, hranu 1.200, rentu, servis i osiguranje za vozilo 2.000 i opremu još 300. To ti je 7.300 kuna troška. Recimo da, u prosjeku, dostavljač napravi 2,7 dostava po satu i tako uprihoduje 60 kuna. Ako vozi misec dana, po deset sati dnevno, digne 18.300 kuna, a kad od toga oduzmeš trošak, ostane ti 11.000. Taj iznos između sebe dile vozač i agregator. A ako će čovik vozit 12 uri svaki dan, onda je to negdi 14.700 – objašnjava nam upućeni poduzetnik, uz naglasak da u Splitu ljeti ove brojke znaju biti i 20 posto više.

Vadi mobitel i pokazuje nam platne razrede koje je Meta Mate osmislio za svoje zaposlenike. U prvoj varijanti, ovoj s 11.000 prihoda, dostavljač bi dobio 8.000 kuna (a agregator 3.000), jer je, po toj računici, odradio 823,5 dostava i tako ušao u razred između 800 i 999. Ako ih pak napravi 24 manje, njegova plaća će biti 6.400 kuna, a Matina će se dignuti na otprilike 4.000. 

U drugoj varijanti, gdje je uprihođeno 14.700, radnik je napravio 988,2 dostava, s čime nije prešao prag od 1.000, a za što (opet) dobiva 8.000 kuna. Meta Mate će pak, u tom slučaju, u džep spremiti 6.700 kuna. Za nešto precizniji dojam, to je 21,86 kuna po satu za Nepalca, a 18,30 za njegovog gazdu. A u samoj sezoni, splitski azijati mogu svom šefu namaknuti i preko 8.000 kuna!

Dodatno, radnicima se za ispodprosječni rezultat plaća umanjuje do 10 posto, a moraju platiti i naknadu za prouzokovane štete poput “nemarnog obavljanja poslova tijekom mjesec dana u iznosu od 500 kuna + PDV” ili “neostvarivanja predviđenih rezultata rada ili vremensko-radnog normativa zbog neopravdanih razloga u razdoblju od tri mjeseca uzastopno u iznosu od 500 – 1500 kuna + PDV”.

Uz sve ovo, treba uzeti u obzir i da nedomicilni dostavljači sigurno – makar prvih par mjeseci – odrađuju manje dostava od prosjeka, što im prelazak ovih pragova čini još težim. A svi koji su zainteresirani da im Meta Mate postane poslodavac, sve potrebne informacije za tu avanturu će pronaći OVDJE.

U usporedbi s tim, hrvatski dostavljač, koji ne generira spomenute troškove te je kod većine agregatora prijavljen na 2 sata dnevno (što, jasno, ne odgovara stvarnom stanju stvari), će radom od 10 sati svakog dana zaraditi otprilike 18.000 kuna, od čega će mu poslodavac “čoknuti” 10 posto (1.800 kuna) ili, što je češće u (ovakvim) slučajevima gdje je odrađen veliki broj radnih sati, pet posto (900 kuna). Imajući u vidu ove brojke i znajući da će samo fragment lokalaca uopće pomisliti razvoziti ovim tempom, sasvim je jasno zašto se Meta Mate i ostali okreću Dalekom istoku kao suncokreti u zoru.

Nadalje, sugovornik nam otkriva kako je od samih dostavljača načuo da Meta Mate želi uvesti ovaj tip plaće fiksirane po pragovima i za domaće dostavljače (što je vidljivo i u gornjoj objavi), koji do sada taj model nisu imali, već su radili po jediničnom učinku. Ovo bi automatski značilo više rada, a vjerojatno i uvođenje smjena i satnica, što potpuno mijenja sami početni koncept ovog i onako već prekarijarnog posla. 

A Meta Mate, nema sumnje, zna što je isplativost. Naime, ova tvrtka je osnovana 2019., a trenutno ima više od 300 zaposlenih u Splitu, Zagrebu, Rijeci, Šibeniku i Zadru. Samo u 2021. je ostvarila prihod u iznosu od preko 22 milijuna kuna, što je za skoro 15 milijuna više nego godinu dana ranije. 

No, da neće stati samo na ovome, otkriva i posljednja objava na Facebook profilu ove firme, u kojoj se CityCoco, distributer električnih motora, hvali da je Mati “sa zadovoljstvom” prodao još 100 komada Efun Lipo 3000W skutera. 

– Zapravo, sad smo uzeli 300+ električnih motora, što zbog ekologije, što zbog troška. Jest da su u startu skoro duplo skuplji od benzinaca, komad je po 32.000 kuna, ali ih je jeftinije održavati. A i gorivo te ispadne tri-četiri puta manje. U svakom gradu gdje radimo, instaliramo i punionicu, koju platimo ovisno o broju baterija. Tako ova u Splitu košta oko 20.000, dok će nas u Zagrebu ukupni trošak izaći 150 000 kuna– otkriva nam Meta Mate glavom i bradom dok ispijamo kavu na Firulama.

Ali, skuteri su tek djelić njegovih posljednjih akvizicija. Naime, njegov poslovni uzlet je otpočeo građevinskom firmom koja trenutno, doduše, ne obavlja komercijalne poslove, već samo preuređuje nekretnine koje je Mate, u više gradova, pribavio, namjeniviši ih za smještaj svojih Glovo djelatnika.

– Evo smo upravo u Savskoj, u Zagrebu, jedan smještajni kapacitet uzeli u najam na 10 godina i uredili ga po njihovim potrebama. Isto radimo u Puli, svega par metara od Arene, ali i u Zadru te Rijeci. Svaki taj objekt ima, ili će imati, i svog kuhara, Nepalca ili Indijca, kojeg također mi zapošljavamo, isključivo za tu funkciju. A kad smo kod kužine, u listopadu smo imali otvorenje zagrebačkog restorana “Bonaca”, pokraj Cibone. Skupili smo sjajnu ekipu, a na meniju će biti najbolja morska spiza – uvjeren je Mate s ekipom za dostave u 32 grada diljem Hrvatske. Većina, od njih 250, je u metropoli, a u Splitu ih ima 30-35 (mali je grad pa ne treba više, kaže). Svojevremeno se proširio i na Srbiju, Crnu Goru, Bugarsku te Bosnu i Hercegovinu, ali su izašli s tih tržišta zbog “dolaska nelojalne konkurencije i crnog tržišta te se odlučili posvetiti razvoju hrvatske podružnice”.

Prije pola godine je otvorio i svoju agenciju za zapošljavanje, prvenstveno zbog vlastitog poslovanja, pošto je prethodno imao neka loša iskustva. Azijske radnike dobavlja preko svoja dva dostavljača, Rajkumara Renganathana i Krishnamana Chaundarya, koji mu dostavljaju životopise zainteresiranih. Navala je ogromna, a preporuka se širi usmeno i teško se obraniti od onih željnih dostavljanja. Doduše, dosad je uvezao i 50-ak ljudi poznaniku iz Kaštela koji se bavi ribarstvom.

– Gledajte, nije to nikakva jefina radna snaga niti su to jadni Nepalci i Indijci. Isti su kao mi i svi ostali narodi, to ne treba ni naglašavati. Ako samo za dovesti tog radnika u Hrvatsku trebaš odraditi administraciju, platiti smještaj, vozilo, mobilni uređaj i dati mu plaću od šest-sedam tisuća kuna, kako je to jeftino? Osim toga, ne dovodim ja njih jer me malo koštaju, nego jer radne snage jednostavno nema. Da možemo dovoditi samo ljude s Balkana, bilo bi i nama puno lakše. Ne jer su nešto specijalno bolji, nego jer govore naš jezik. Što se tiče same isplativosti, nas taj radnik u konačnici košta i nešto više nego onaj domaći, plus što imamo brdo obvezama prema njima. Oni su, kad dođu, praktički kao djeca. Treba ih se sve naučiti i pokazati im, a dok se malo prilagode kulturi i jeziku, da ne govorim prometu, prođe i nekoliko mjeseci – govori nam Mate.

Pitamo ga je li istina da njegovi glovaši rade pola dana i zašto im ne da veće plaće.

– Teško da mogu raditi 10 sati svaki dan, jer im mi to blokiramo u aplikaciji. Ako se provuče, provuče se, ali jako pazimo na to da ne prekrdaše, najprije zbog sigurnosti na cesti. Naš cilj je da nam stranci rade 42 do 48 sati tjedno, na fiksnoj plaći od, u prosjeku, 6.000 kuna, plus razni bonusi kako bismo ih motivirali. A, ako zavirite u naše knjige, vidjit ćete da mi i nismo nešto naročito profitabilni. Bar ne još. Znate, samo naš hladni pogon izađe nekih 70.000 eura, a tek onda ide sve ostalo… A tu su i krediti… Sve što zaradimo, uložimo. Tako smo učinili i sa 500.000 prošlogodišnjeg profita – sumira Vinišćanin, napominjući da on nije agregator jer ta riječ nije zakonski prepoznata, iznikla je negdje na ulici, već logistička tvrtka koja nudi usluge dostave.

Što se tiče domaćih Glovo vozača, Mate smatra da je princip po kojem su s njima dosad radili, na proviziju, također pogrešan, pošto nigdje u ugovoru o radu niti u zakonu ta riječ (provizija) ne postoji. Stoga, potvrđuje da će i za njih uvesti plaće po pragovima te garantira da će se i njima to više isplatiti.

– Dajemo im vozilo i smještaj, a ako ih već imaju, onda im protuvrijednost refundiramo u novcima. Oni bi svi htjeli biti prijavljeni po dva sata, makar rade i puno više, ali to nije po zakonu pa im to ne odobravamo. Osim onima koji, je li, zapravo rade toliko – kaže. Doduše, po našim izračunima, da bi vozači kojima Meta Mate ustupa vozilo, ali ne i smještaj, dostigli prag od 9200 kuna plaće, trebaju voziti gotovo 10 sati svaki dan u tjednu. Ispod toga, dobivaju 7600 kuna.

Navode da je Wolt otkazao suradnju s njim odbacuje, čak ističući da su ga nedavno iz te kompanije zvali na sastanak. On pak preferira Glovo jer se jedino tu mogu regulirati stavke u skladu Zakona o radu. To znači, objašnjava, da zaposlenici dva puta tjedno dobiju svoj radni raspored, kojeg se onda moraju pridržavati. Samim time se ne stvaraju gužve u određenim periodima, niti, zbog ponude i potražnje, drastično opada iznos satnice, kao što to bude u Woltu i Boltu.

– Njihovi vozači se zbog toga žale, dok naši samo rade. Kad su te platforme tek došle i probijale se na tržište, dostavljači su dizali i po 15-20 tisuća kuna. Čak je po satu, bez ikakvih dostava, bilo zagarantirano 50-60 kuna plaće. To nije bilo realno. Danas se, za pedesetak sati tjedno, dobije pet do sedam tisuća kuna. A kad bi se dostavljačima, u to prošlo zlatno doba, zbog puno njih na cesti, srozala satnica, svi bi počeli kukati. Jednostavno, ljudima nikad nije dovoljno i to je veliki problem – smatra uspješni poduzetnik.

Siguran je da postoje i oni koji svoje strane radnike tretiraju loše pa im ovi uteknu. Njegova tvrtka s tim, uvjerava, nema problema.

– Za svoje djelatnike dajemo 200 posto. Morate znati da oni agentima, samo da dođu u Hrvatsku, plaćaju od 5000 do 10.000 eura, za što dignu kredit i založe zemlju. Samo im je kamata na to 300-tinjak eura mjesečno. Ja s njima pričam i dogovaram kako to refinancirati, tako da što prije otplate tamo dug pa ga onda, radeći, vraćaju ovdje nama. Također im damo i 30 dana godišnjeg, koji iskoriste tako da odu doma. Dulje i ne smiju jer mogu imati problema s vizom. Svakako, naporno radimo na tome da im omogućimo dolazak u Europu i koliko vidimo na tome su nam iznimno zahvalni, jer nije isto startati sa nule i velikog minusa – govori Dučić.

Zanima nas kako izgleda radni dan vodstva Meta Mate i je li naporniji od onog Azijata na motorima. Saznajemo da direktorica poduzeća vodi ljudske resurse, to jest čitavi tim, počevši od menadžera, preko administracije, financija i knjigovodstva. Van toga, radi i na proširivanju samih procesa, organizacije i sistematizacije. Sami Mate je više involviran u logistiku i kontrolu funkcioniranja čitavog ustroja, vodeći računa o tome da sustav bude što efikasniji. Kaže da samo na Glovo često potroši 10 do 12 sati dnevno.

A kako bi si u Meta Mati malo olakšali život, trenutno rade na razvijanju sistema za praćenje zaposlenika,. Tako će njihovi logističari, dvoje Hrvata, Nepalac i Indijac, što manje vremena trošiti na teren i biti efikasniji drugdje. Putem ove inovacije planiraju dosta toga automatizirati, primjerice slanje dokumenata i potpisivanje ugovora s djelatnicima. Dakle, sve u svrhu smanjivanja obima posla kojeg trenutno vrše ljudi putem računala. Na taj način će se, tvrdi Mate, njegovi operativci moći više posvetiti zadovoljstvu njegovih dostavljača, jer su “u konačnici ipak ljudi najbitniji”.

Jasno, morali smo se dotaknuti i optužbi na njegov račun, na što Mate spremno odgovara:

– Pozivam sve te ljude, kojima sam, navodno, dužan, da javno istupe sa svojim tražbinama prema meni. Naravno, to se neće dogoditi jer ne postoje. Istina, prijave su postojale, ali za sve smo dobili pozitivno rješenje. Gledajte, mene novac ne čini sretnim. Svakako, imam ga dovoljno i neće mi ga zafaliti u životu. Zahvaljujući mojim roditeljima, imam krov nad glavom, brod i more, To je sve što mi treba za miran život u Vinišću. Ali ono što me gura naprijed, u poslovnom svijetu, jest uspjeh. Što je uspjeh? To je natjecanje, borba da budeš broj jedan u onome čime se baviš – otkriva nam tajnu svog uspjeha, pritom pristojno odbijajući već deseti poziv pristigao tijekom našeg razgovora.

Za kraj, morali smo doznati odakle to zvučno ime – Meta Mate.

– To je osmišljeno dok sam, kao dostavljač, šetao po Bačvicama i razvijao u glavi svoju poslovnu ideju. Meta je sve ono iznad fizičkog, to su neograničeni resursi. Ako nemaš novca, imaš mete, pa će se novac stvoriti. Kako novac, tako i sve ostalo – pojednostavljuje Mate, čija je meta već odavno pomela većinu konkurencije. A metu i njegovi dostavljači, iza kojih ostaje samo – čista zarada.

Natrpaju ih petnaest u stan:

“Meta Mate je jedna velika prevara. Nepalce, koji mu odrade 20.000 kuna, ubija troškovima, a daje im minimalac. U Rijeci njih 15 živi u stanu od nekih 120 kvadrata i za to ih duže nekih 1.500 kuna po osobi. Tu su samo zato šta ih mogu iskorištavat, jer nas Hrvate ne mogu. To su tako dragi ljudi i njima, eto, paše da to rade. Biznis cvate, a Meta Mate masno zarađuje na tim jadnicima koje doslovno vara na visokoj razini. Dabogda ih zatvorili šta prije jer su klasični prevaranti!”, poručio je “iz povjerljivih izvora” jedan čitatelj.

Cilj je izbacivanje Hrvata iz igre:

“Meta Mate se bavi raznim malverzacijama i ucjenama čiji je cilj, u dogovoru s Glovom, da postane jedini agregator na našim prostorima. Oni skupa ruše zaradu da bi većina lokalnih dostavljača odustala od rada zbog teških uvjeta pa da MM može napraviti istraživanje tržišta i dokazati da nedostaje radnika, samo da bi uveli još stranih državljana.

Tako će smanjiti trošak dostavljača i uvjetovati rad po kiši motorom, što je na splitskim cestama ravno samoubojstvu. To će Meta Mati omogućiti izrabljivanje stranih državljana jer naši ljudi ne žele riskirati zdravlje i život za par tisuća kuna mjesečno.

Ta firma obećava plaće od 10-ak tisuća kuna, za što je potrebno odraditi 1000 dostava u mjesec dana, što je praktički nemoguće”, procjenjuje dugogodišnji Glovov vozač.

Source: slobodnadalmacija.hr

TomislavCrnkovic144

Learn More →