Split se zadnjih godina profilirao kao turističko središte, ali ono što je manje poznato i kao rasadnik kvalitetnih IT kadrova u kojem djeluje sve više developerskih firmi i sad već značajan broj programera. Dobar dio tih firmi je u stranom vlasništvu i u Splitu su im podružnice, ali ima i jakih domaćih tvrtki koje svoje proizvode i usluge uspješno prodaju i na strano tržište.

I sami smo se iznenadili kad smo saznali da praktički u centru Splita, u Ulici Domovinskog rata, djeluje tvrtka koja svojim softverima opslužuje praktički sve domaće aerodrome, ali i nekoliko stranih!

Bili smo kod njih, super je atmosfera, familijarna i ugodna, sve neki mladi, simpatičan svijet, a među njima i dugogodišnja iskusna tajnica Marina Vuković koja se brine da sve funkcionira kako treba. U velikom uredu su ekrani poput onih na aerodromima na kojima se prikazuje red letenja u zračnim lukama s kojima surađuju.

Tvrtka se zove se “NIKO Airport Information System”, odnosno “NAIS” i postoji već preko 30 godina, a njezinim osnivačima i vlasnicima u početku ni u peti nije bilo da će se baviti ovim u čemu su danas nacionalni lideri.

Početkom devedesetih tehnologija kakvu danas poznajemo je tek polako prodirala u svakodnevicu. Međutim, još uvijek je to za većinu bilo analogno doba, doba kad su se slala pisma, razgovaralo preko fiksnih telefona, poslovno komuniciralo faksom, a rijetko koja kuća imala računalo, najčešće ZX Spectrum ili Commodore 64.

Posjet koji je promijenio sve

E u to doba tri su Splićana, Janko Buljan, Zdravko Mateljan i Branko Tudor, svi inženjerske struke, na mitskim splitskim Prokurativama otvorili jednu od prvih škola u kojoj su ljudi učili koristiti računala. Tudor je nedugo nakon toga krenuo svojim putem, a Buljan i Mateljan su nastavili razvijati tvrtku pod nazivom “Niko d.o.o.”.

Među polaznicima njihove male informatičke škole bilo je osoba raznih profila, od učenika i studenata, pa i starijih zaljubljenika u tehnologiju, ali i zaposlenika kojima je takva vrsta edukacije bila potrebna kako bi poboljšali radne procese u firmama gdje su radili. Radilo se na legendarnim Pentiumima.

I u neko doba tih ranih devedesetih na edukaciju su im došli zaposlenici splitske Zračne luke. I to je promijenilo sve. Krenulo je s tim da su ovi s aerodroma naručili da im u Excelu naprave red letenja, u “Niki” su pristali i to im je zapravo otvorili nišu u kojoj su se specijalizirali. Kako se ono kaže, sve ostalo je povijest. Rasli su skupa sa splitskom zračnom lukom. Kako god je zrakoplovnim inženjerima i ostalim stručnjacima palo na pamet nešto što bi im unaprijedilo poslovanje tako bi oni to naručili od male firmice s Prokurativa i oni bi im to isporučili.

Bila je 1996. godina kad je Buljanova i Mateljanova mala privatna tvrtka instalirala prvi specijalizirani program za splitski aerodrom na Resniku, a od tada se prometnula u vodećeg, ne samo hrvatskog, nego i regionalnog pružatelja informatičko-komunikacijskih usluga za zračne luke.

Posljednjih godina ured im je, kako smo rekli, preselio u Ulicu Domovinskog rata, a na čelu firme je sada Goran Leutar (38), FESB-ov diplomirani inženjer računarstva koji je u tvrtku došao 2011. godine. Imao je ju to doba samo dvije godine iskustva u programiranju, ali i nevjerojatan radni elan.

– Zračna luka Dubrovnik je taman tada bila naručila milijun i pol eura vrijedan projekt kompletne digitalizacije njihovog aerodroma. Rokovi su bili kratki, ja sam i sam tijekom cijelog tog procesa puno novoga učio, griješio i popravljao, padao i dizao se. Radio sam i po 12 sati dnevno, kao i cijeli naš mali tim, ali na kraju smo isporučili sustav na kojem i dandanas praktički počiva rad dubrovačkog aerodroma. Taj naš sustav već punih devet godina funkcionira u Dubrovniku i preko njega se do sada čekiralo preko 15 milijuna putnika. Naravno da je taj program živi organizam koji se stalno nadograđuje, ali kostur je isti i funkcionira – ne bez ponosa će Leutar.

Budući da je za IT sektor karakteristična velika fluktuacija ljudi, tako je i Leutar, kad je priveo ovaj posao kraju, promijenio tvrtku. Neko vrijeme radio je i u poznatom splitskom “Proficu”, a taman kad je već praktički bio potpisao ugovor s moćnom finskom IT firmom i trebao preuzeti njihov zagrebački ured, jedan telefonski poziv promijenio je sve.

Tražio je preporuku od bivših poslodavaca i vlasnika “Nike” s kojima je ostao u dobrim odnosima, a oni su mu rekli da se spremaju u mirovinu i da bi voljeli da upravo on preuzme kompaniju u kojoj su inače tehnički i financijski direktor sinovi osnivača Josip Buljan i Niko Mateljan.

– Nisam se ni trenutka mislio. “Niko” je mala, obiteljska tvrtka u kojoj je stvarno ugodno raditi, odlična smo ekipa i savršeno funkcioniramo. Osim toga, kao oženjen čovjek i otac troje djece, shvatio sam da nema boljeg mjesta za život pa i rad od Splita. U današnje digitalno doba bez ikakvog problema možemo raditi na daljinu i isporučivati naše proizvode za klijente u inozemstvu, a u ovoj firmi mi je velika satisfakcija i što radimo nešto toliko potrebno, opipljivo, korisno, nešto što je na korist milijunima ljudi – tvrdi Leutar.

Njihov program NAIS (Niko Airport Information System) postao je tako popularan da je postao pravi brend u toj branši i instaliran je u svim hrvatskim zračnim lukama, osim u zagrebačkom “Franji Tuđmanu” (a i tamo su bili dok nisu došli francuski koncesionari i sa sobom donijeli svoj softver).

– Već 1999. godine u suradnji sa Siemensom instalirali smo naš sustav u zračnu luku Dubrovnik, nakon nekoliko godina ušli smo na aerodrome Zadar, Pula i Brač. Onda smo digitalizirali i uveli Airport softver model u zračnu luku u mađarskom Debrecenu, uslijedili su aerodromi u Rijeci, Osijeku, Zagrebu, Mostaru, a zadnja velika akvizicija koja nam otvara vrata zapadnoeuropskih aerodroma jest Zračna luka Eindhoven u Nizozemskoj – nabraja nam Leutar kako je tekla ekspanzija male obiteljske tvrtke.

Nakon Eindhovena, plan im je svoje usluge ponuditi i zračnim lukama u Amsterdamu i Rotterdamu, ali definitivno ni nakon toga neće stati…

– Na Balkanu konkurenciju nemamo, a u Europi je ona višestruko skuplja od nas. Osim toga, mi smo sve naše usluge, koje opslužuju kompletno programsko funkcioniranje zračnih luka, objedinili u jednom jedinom programu i prilagođavamo ga ovisno o željama klijenata. Mi smo krojači po mjeri, ne nudimo samo konfekciju – slikovit je Leutar.

Objašnjava nam kako se preko njihovih Self check-in terminala i Web check-in modula putnici sami mogu čekirati na let, ali i da rade kompletan sustav za vođenje svih procesa vezanih za avijaciju: od skeniranja prtljage i karata, redova letenja, onih zvučnih objava… svega živoga zapravo. Sve se to pogoni na NAIS sustav.

’Zovi čovika’ više vrijedi vani nego kod nas

Sada im u firmi radi dvadesetak ljudi, među njima 12 programera (donedavno ih je bilo šestero), mahom mladih diplomiranih inženjera sa splitskog FESB-a i PMF-a. Za firmu godinama surađuje i pet-šest vanjskih suradnika, redom stručnjaka specijaliziranih za IT i zrakoplovstvo.

– Kad bilo koga novoga angažiramo, bitna nam je njegova stručnost i radna etika, ali i ljudske kvalitete. Teško je raditi ako se ne slažemo dobro. A prilikom regrutacije novih ljudi, važno nam je i da imaju fakultetsku diplomu, a ne da “samo” znaju programirati. Činjenica da je netko završio fakultet nije glavna stvar, ali ipak govori u prilog tome da je osoba kadra završiti posao koji je započela, a naši tehnički fakulteti, prvenstveno FESB, su rasadište kvalitetnih kadrova – rezonira Leutar.

A kakve su plaće programera?

– Posljednjih godina značajno su rasle, početnici imaju oko 1100 eura, a onda se to samo penje. I u nas se definitivno ne radi po cijeli dan, nego se poštuje radno vrijeme. Dakako, kad je nešto izvanredno, da se ostane i sat vremena duže, a iako smo fleksibilni po pitanju dolaska na posao i naši zaposlenici mogu ostati raditi od kuće, većina ih radije dolazi raditi u ured. I meni je tako draže, jer sam shvatio kad radim od kuće da mi se cijeli dan svede samo na posao i da sam praktički vječno pred ekranom, stalno nešto radim i odgovaram na mailove, a nije ni to dobro. Treba čovjek odvojiti vrijeme za rad, ali i za privatni život – kaže Leutar, čija uloga u firmi objedinjuje menadžerske, developerske, ali i trgovačko-marketinške poslove.

Porijeklom Hercegovac, rođen u Sarajevu, pa nakon rata s obitelji otišao u Njemačku, da bi se kao srednjoškolac doselio u Split, Leutar je svašta prošao i naučio važnu životnu lekciju. Bez obzira koliko dobar proizvod imao, da bi ga plasirao na tržište, nije naodmet imati “svoga čovika”.

– “Zovi čovika” nije naš patent, to vrijedi vanka više nego u nas, pustite priče… Da Dean Boljunčić, bivši zaposlenik Zračne luke Pula u kojoj se koristi NAIS-ov sustav, nije prije šest je godina odselio u Nizozemsku i zaposlio se na aerodromu Eindhoven, pitanje je bi li mi dobili taj posao, ali jesmo i sad su tamo prezadovoljni našim rješenjima. Međutum, ključno je bilo njegovo dobro iskustvo s nama u Puli, a ne samo činjenica da je “naš čovik” – pojašnjava Leutar kako je došlo do zadnjeg velikog posla.

Nizozemci sada koriste njihova dva modula za planiranje – Slot Capacity i Pax Prediction: jedan za planiranje reda letenja, a drugi za planiranje resursa oko otpreme putnika, i sve im savršeno funkcionira.

Ali, kako rekosmo, da tamo nije bilo “našeg čovika” pitanje je bi li išta bilo od toga. As simple as that.

Source: slobodnadalmacija.hr