Svi ljudi tijekom života dožive brojne i različite gubitke, o kojima u pravilu ne pričamo puno niti nas se podučava o njima tijekom našeg odrastanja, u obitelji i školi.

Šutnja o doživljenim gubicima proizlazi iz prirodne ljudske potrebe poznate kao “izbjegavanje neugode”.

Međutim, i odrasli i mladi mogu naučiti kako gubici djeluju, kakve posljedice ostavljaju i što je najbolje učiniti kako bi lakše podnijeli gubitak.

“Kako se nositi s gubicima i žalovanjem” bila je tema radionice u Domu omladine profesorice psihologije Dine Klarić.

Najprije, o samim gubicima:

– Gubici su univerzalni, što znači da nema čovjeka na svijetu koji nije nešto ili nekoga izgubio, neovisno o spolu, dobi, rasi, mjestu stanovanja. Oni su neizbježni dio života, a možemo ih po skupinama razlikovati prvo, na razvojne, predvidljive, kao što su primjerice gubitak vrtićkih prijatelja, tete iz vrtića, učiteljice, kolege s posla kad odlazimo u mirovinu, zbog smrti …

Drugo, gubitke zbog stresnih, traumatskih događaja kao gubitak prijatelja zbog selidbe, gubitak samopouzdanja ili materijalne vrijednosti, novčanika. Oni se ne događaju svima.

Skriveno od očiju

Može se govoriti i o neprepoznatim gubicima koji se razlikuju od ostalih po tome što tugujući ne traže i ne dobivaju nikakvu ili malu podršku ili pomoć. Primjerice, gubitak osobe ili odnosa koji je skriven od očiju javnosti, poput ljubavnika ili ljubavnice. Pa gubitak koji je povezan s osjećajem stida ili neadekvatnosti, primerice raspad braka. Odlazak djeteta na studij u drugi grad – objašnjava psihologinja.

Tijekom odrastanja i prelaskom iz djetinjstva u odraslu dob mladi sazrijevaju na intelektualnom, tjelesnom i društvenom nivou, u tom turbulentnom razdoblju suočavaju se s različitim gubicima poput promjena ideja, snova i vjerovanja pri čemu je važno da to i mladi osvijeste uz podršku i pomoć odraslih koji ih razumiju.

Neki se ljudi uspješno prilagode životu nakon gubitka, a drugi imaju velike i dugotrajne psihičke i tjelesne posljedice. Većina ljudi prođe kroz proces tugovanja bez podrške i pomoći stručnjaka, uz pomoć vlastitih snaga i zahvaljujući podršci prirodnih pomagača, ljudi iz svoje okoline. U procesu tugovanja djece i mladih jedan od važnih činitelja je važnost načina na koji se odrasli odnose prema gubitku.

– Proces tugovanja traje individualno, nije linearan, a o osobinama pojedinca, gubitka i okoline ovisi kako će proces teći, koliko dugo će trajati i kako će završiti. Ali taj se proces može zaustaviti ili zakomplicirati, pa se onda govori o otežanom ili kompliciranom tugovanju.

Može se reći da je tugovanje prirodan proces zacjeljivanja, on služi prilagodbi i prihvaćanju gubitka i većina ljudi prođe kroz njega bez većih teškoća. U literaturi se spominje nekoliko najpoznatijih teorijskih modela, tradicionalnih i suvremenih, kojima se objašnjava proces tugovanja. Jedan od često spominjanih modela navodi pet faza: fazu negiranja, fazu bijesa i ljutnje, fazu pregovaranja, fazu depresije i fazu prihvaćanja.

Negiranje, pa bijes

U fazi negiranja, poričemo gubitak i tako umanjujemo intenzitet emocija koje nas preplavljuju zbog gubitka. Faza je posebno naglašena kod dugotrajnih gubitaka nečega ili nekoga za što ili za koga smo osobno vrlo vezani.

U fazi bijesa i ljutnje često smo ljuti na onoga koga smo izgubili ili ono što smo izgubili, ali to nije racionalan bijes i ljutnja.

U fazi pregovaranja često sami sa sobom razmišljamo na način “što bi bilo kad bi bilo” ili “da sam barem” ili pak “trebao/la sam”, često imamo osjećaj krivnje ili odgovornosti za nastali gubitak.

Nakon faze pregovaranja nastupa faza depresivnosti u kojoj često po prvi put doživljavamo neugodne emocije koje prate gubitak: tugu, kajanje i slično. Posljednja faza je faza prihvaćanja – kaže Dina Klarić.

Na nečije tugovanje, kad je u pitanju smrt, utječe činjenica primjerice tko je umro – koja je vrsta emocionalne veze u pitanju: dijete, partner, baka, djed, prijatelj; kako je netko umro, odnosno kakvi su uzroci, okolnosti smrti, a tu su i osobni te društveni, “vanjski” činitelji. Osobni: dob, spol, crte ličnosti, vanjski: stručna pomoć, praktična podrška obitelji, prijatelja, rituali tugovanja i slično.

Slično je i s djecom i mladima, uz što treba dodati još i količinu i vrstu teškoća koje je izazvao gubitak u svakodnevnom životu, karakteristike djece i mladih – način suočavanja sa stresom – te dostupnost podrške odraslih.

Kako se nositi?

– Uobičajen, prirodni proces koji slijedi nakon gubitka je tugovanje, to je normalna reakcija na gubitak bliske osobe koju smo voljeli i bili za nju vezani. Tugovanje je proces koji vodi do prilagodbe na gubitak tijekom kojeg ga osoba emocionalno, duhovno, tjelesno i misaono prihvaća.

Cilj tugovanja nije zaboravljanje umrle osobe već prihvaćanje činjenice da je više nema. Prihvaćanje spoznaje da mi nakon gubitka više nismo isti, uključujemo uspomene na blisku osobu u svoj daljnji život, ali i dajemo dopuštenje sebi da smijemo i možemo nastaviti živjeti – objašnjava psihologinja.

A kako da dijete ili mlada osoba prebrodi gubitak životinje, kućnog ljubimca?

– Kućni ljubimac ima važno mjesto u životu mlade osobe jer druženjem s njim zadovoljava svoju potrebu da se brine o nekome, uči se odgovornosti. Stječe nova znanja i razvija samopouzdanje, uz njih se osjeća sigurno i zaštićeno, a nerijetko im se povjerava i identificira s njim.

Potiskivanje ne pomaže

Da bi preboljeli njegov gubitak proći će kroz proces tugovanja koji može biti bolan, traje neko vrijeme i ne može se ubrzati dovođenjem novog ljubimca, što roditelji u najboljoj namjeri često rade. Međutim, tako potiču potiskivanje tuge što neće pomoći u ovom gubitku, a ni u sljedećim gubicima u životu.

Naravno, uloga odraslih je pružanje podrške tako da pomognu djetetu da izrazi svoju tugu, razgovorom o kućnom ljubimcu i njegovim osjećajima. Uključivanjem djeteta u ritual pokapanja. Ako plače, grljenjem i držanjem za ruku. Nikako govorenjem “ne plači”. A prije kupnje novog ljubimca dobro je pitati dijete što misli o tome – smatra psihologinja.

Nakon gubitka, tugujućim osobama podrška mogu biti ljudi iz okoline, te stručnjaci u okviru svog redovitog posla, poput učitelja, odgajatelja, medicinskih sestara, liječnika, svećenika, kao i savjetovatelji i psihoterapeuti. Različite udruge, društva i klubovi mogu biti tzv. grupa samopomoći ili grupa podrške.

U Splitu se mladi mogu javiti na telefonske brojeve savjetovališta pri Službi za mentalno zdravlje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo, u Obiteljski centar SDŽ, na Odjel za kliničku psihologiju pri KBC Split te Društvu psihologa SDŽ kao i privatnim psihoterapeutima i savjetovateljima.

Source: slobodnadalmacija.hr