Luka Drokan je 26-godišnji parasportaš rodom iz Križevaca koji osvaja medalje gdje god se pojavi, višestruki je svjetski, europski i državni prvak u obaranju ruku, a zadnju zlatnu medalju osvojio je u Sinju na državnom prvenstvu u obaranju ruke.

Njegova je dijagnoza hereditarna spastična parapareza, nasljedna bolest tetiva, kako nam kaže, odnosno tetive u nogama ne mogu pratiti rast tijela, a bolest je dobio kad je imao pet godina. Bolest je nasljedna, ima je i njegova mama, a prije nje je imao i mamin tata.

Međutim, invalidnost Luku nije spriječila u ničem u životu, osim što je prvak u ovome sportu, Luka je i obiteljski čovjek s dvoje djece. Ima kćer od 4 godine i sina od dvije, koji su za sada zdravi, a supruga Mia je ta uz koju je pobijedio sve probleme koje je imao u glavi radi bolesti.

‘Pošto sam je dobio vrlo rano, ni ne sjećam se kako mi je bilo do pete godine života. Da sam kasnije dobio vjerojatno bi bio veći problem. Bolest je progresivna, znači, ide samo na gore, i ako ne vježbam mogu završiti u kolicima. Već 21 godinu vježbam određene vježbe. No, dobro se nosim s tim. Moja je mama dobila to kad je imala tri godine i nije u kolicima, tako da ne razmišljam o tome. Mogao bih završiti u kolicima ako doslovno ništa ne radim. Ali ja stvarno vježbam pa se ne bojim.’ kaže nam Luka.

S obaranjem ruku krenuo je s 15 godina.

‘Zbog bolesti se nisam mogao baviti nekim drugim sportovima pa sam se odlučio na obaranje ruku. Prijatelj mi je to pokazao, svidjelo mi se i evo još sam tu.’ govori nam Luka koji samo niže uspjehe.

‘Uspjesi su veliki i ima ih dosta. Kad bih brojao samo europska i svjetska prvenstva imam 13 medalja. Imam šest zlatnih, četiri srebrene i tri brončane. Bio sam i svjetski, europski i državni prvak. Aktualni sam europski, i viceprvak svijeta trenutno…’ sretan je i ponosan Luka s osvojenim prvenstvima.

Za svaki se sport treba trenirati, kaže, vježbanje je naporno i prehrana je isto bitna.

‘Skoro svaki dan treniram, to su uglavnom vježbe snage i tehnike za obaranje ruku. Prije sam jeo dosta loše i nezdravo, i u zadnjih par godina sam počeo jesti zdravije i od onda se puno poboljšalo stanje. Od dodataka koristim kreatine, proteine i razne vitamine, aminokiseline, magnezij…’ priča nam Luka koji ovaj sport obožava.

‘Ovo je sport za apsolutno sve, za žene, muškarce, tinejdžere, za osobe s invaliditetom… ma za svih. Sve bih pozvao da dođu probati jer bi se ljudi iznenadili koliko je ovo super sport. Ovdje je iznimno puno tehnike koju treba svladati.’ govori Luka koji je i osvojio državno prvenstvo u kategoriji stojećih osoba s invaliditetom.

‘Osjećaj je nezamisliv! Svaki sportaš hoće biti najbolji u onom što radi. Nisam ni ja na početku pobjeđivao, morao sam se puno toga odreći. Odrekao sam se vremena koje sam mogao provesti s obitelji. Na trećoj godini faksa sam dobio curicu Juliju, s 21 godinu, dosta mlad. Imam i sina Donata od dvije godine, i žao mi je vremena koje sam s njima mogao provesti, no bilo je za dobru stvar, i supruga me podržavala’ priča nam Luka koji je prije supruge imao problema u ljubavnom životu, upravo zbog bolesti.

‘Bolest je utjecala na ljubavni život u mojoj glavi. Kao klinac sam se bojao prići curama jer me bilo strah da im se neću svidjeti radi hoda. Onda sam samo shvatio da to nije bitno, a onom kome je, s njim se nemam što družiti uopće. Od srednje škole sam počeo imati psihičke probleme, počeo sam se brinuti što će drugi reći kad me vide kako hodam, jer je moj hod drugačiji nego od zdravih ljudi. Teže hodam.

Tako su me počeli prati određeni filmovi, nisam htio ići vani, izlaziti iz kuće, ići na kave, nisam htio hodati pred drugima… I to me ‘pralo‘ dok nisam upoznao suprugu koja mi je djelima pokazala kako to nije bitno i da ako si dobar čovjek da će te ljudi radi toga cijeniti. A ako nekome smeta moj hod, pa onda me nije briga za njih. Tako da sam se riješio problema u svojoj glavi i počeo ići normalno na kave, prošetati, do pekare…

Osobe s invaliditetom trebaju shvatiti da nije bitno što će ti drugi reći, bitno je samo što će ti reći oni koje voliš. Kad sam upoznao suprugu puno sam se popravio u glavi, ona mi je pomogla, a kad sam dobio kćer sam shvatio zašto mi se to sve događalo. Prvo zato što sam brinuo što će drugi reći kad me vide, a drugo jer sam bio sam sebi najbitniji. Kad mi se kći rodila, onda više nisam vidio sebe, bila mi je bitna samo ona i da je ona dobro i sretna.

Više uopće nisam razmišljao o sebi. Nakon par mjeseci sam shvatio da me više ništa ne muči što me mučilo prije i to je bilo to.’ ispričao nam je luka koji je završio drvnu tehnologiju i radi, vježba i brine se za obitelj. ‘Sve s može kad se hoće’, zaključio je.

Source: slobodnadalmacija.hr