U autu slušan radio, jer to mi je postala jedina oaza za slušat muziku na miru ili pivat iz sveg glasa, ako je koji stari dobri hit kojen naravno znan riči, ako ne, onda malo mumljaš ili la-la-la, a koju rič usput i potrefiš…

Najavljuje voditeljica tako hit Miley Cyrus, i uz to i par riči o njezinom novom singlu “River”, a ja nekako odma otplovila radiovalovima unatrag, kad nije bilo ovako sve dostupno ka danas. Čekaj na radiju Hit dana da provaš brže-bolje na kazetu snimit tu pismu, a moliš Boga da između voditelj ništa ne progovori, jer nećeš imat cilu, skoro ka u originalu.

Ako nisi kojin slučajen uspija, ili su ti u sobu možda ušli mater i ćaća, ili brat, pa opet nemaš cilu pismu, onda čekaj sutradan. Na čeku, u tu i tu uru, s prston na “record”. I, naravno, pazi da ne prisnimiš nešto šta ti triba, šta ti je važno.

Vrtile su se u to doba gramofonske ploče, ali moja je ekipa više nekako slušala kazete. Još i danas iman kutiju sa svin tin grupama i pivačima koje san kupovala, i to raznih žanrova. Tako mi se na policama, vidin, nalazija pravi miks: Divlje jagode, Crvena jabuka, Boney M, Michael Jackson, Prince, AC&DC, Europe, Zdravko Čolić, Novi fosili, Daniel Popović…

Zapravo, Čola, Boney M i ABBA, bile su prve tri kazete koje smo imali u novon golfu benzincu, jer je u njemu bija i prvi auto radiokazetofon. I da ne zaboravin, društvo jin je činija, Nicola di Bari. Sve san te pisme znala napamet, a omoti u kazetama su požmarili od sunca pod šoferšajbon koliko smo ih vrtili.

I zanimalo me kako su baš odabrali Nicolu di Barija, ko je toliko volija talijanske kancone, jer smo u njima stvarno guštali. Dok nisan počela pisat ova sjećanja, nisan o tome ni promišljala, pa san pitala ćaću ko je baš taj njegov album odabra.

– A, tribalo je ić u Trst za ugradit kazetofon u auto, pa mi je tako čovik za isprobat jel sve štima, ubacija i tu kazetu – reka mi je ćaća, i zato smo, dakle još dugo, di god smo se vozili, slušali njegove pisme.

Sićan se da su mi se baš sviđale, a pomalo san tako učila i talijanski, iako san od nekih riči, kad usporedin danas, komponirala i neke svoje.

A, sićate li se da smo tribali po noći vadit radiokazetofone iz auta, za svaki slučaj da ti ga po noći ne ukradu? Jer znalo se to dogodit više puta!

Kazići su bili dobri ako ti kojin slučajen ne zaguca traka od kazete, a znalo se to dogodit masu puta, posebno ako su bile neke falše marke. I zato se, virujen, sićate dobro kako se to onda popravljalo, kako se spašavala stvar. Olovkon ili prston onda motaj nazad traku na kolo. Baš je tribalo imat živaca, a nekad bi se toliko zapetljalo da jon nije bilo spasa.

Uglavnon, iščekiva si često kad će na kioske stić novi časopisi, glazbeni ili zabavni, u kojima su se nalazile sve te poznate face s domaće i svjetske scene. Skuplja si njihove postere i slike, a neki su bili čak i u prirodnoj veličini, oblipljiva bi njima zidove soba i vrata. Iščekiva si posebno “Bravo”, jer tu je sve pisalo o poznatin pivačima, glazbenicima, o uspjesima, novin pločama…, ali najviše nan je služija za postere, jer nas većina nije znala čitat njemački.

Ako si kojin slučajen skuplja taj u prirodnoj veličini, bilo ti je zaludu, ako nisi ima glavu, jer stiza bi u dijelovima, svaki broj novi dio. O tome govori i jedno pisamce, kojeg iman i danas, jer svakog vraga čuvan. U njemu me prijateljica, dok san ležala doma u fibri, obavještavala o događanjima u dvoru i oko njega, da ne bi nedaj Bože nešto važno propustila.

“Spojila san Nika Kershawa iz Brava. Sve san imala osin glave…” – piše prijateljica kako je od suside dobila napokon zadnji dio koji je nedostaja.

– Ćao! Piši! – zaključuje ona pisamce, sritna šta će moć zalipit Nika priko cilih vrata.

Čita se redovito i ITD u kojen se nalazilo “sve što vole mladi”. Tu si, koliko se sićan, moga poslat i svoju sliku i napisat nešto o sebi, šta voliš slušat, čime se baviš pa bi ti je oni, ako si ima sriće, u jednon od idućih brojeva i objavili. Samo šta bi te onda svi štucigavali, ako bi osvanija negdi tako.

U časopisima su se nalazile i riči pisama, strane i uz prijevode, koje bi izrezivale i lipile u naše dnevnike, a u njima bi pronalazili i adrese poznatih glazbenika ili grupa. Taman sad čitan, u jednon takvon san evo, vidin, zapisala i adresu od Adam Anta, Bebi Dol, Alena Slavice…

Njima nisan pisala, ali san zato pisala Kim Wild. Ljudi moji koliko san bila uzbuđena kad mi je stiga njezin odgovor iz Londona, odnosno njezinog Fun Cluba, al‘ meni je to bilo ka da mi je ona osobno prilipila onu marku s “crvenin mundirima” i naslovila na adresu u mojoj staroj Skojevskoj na Širini. Uz svoju fotku i autogram. I danas je zato čuvan među pismima i kartolinama iz mladosti.

“Hi, thanks for writing…(dalje u prijevodu). Ako želite biti član Fun Cluba koji traje godinu dana od 1. rujna 1983. do 31. kolovoza 1984. potrebno je uplatiti 3,5 funte ako ste iz Ujedinjenog Kraljevstva, a šest ako ste u prekomorskoj zemlji. Za to ćete redovito dobivati magazine, bedž, sjajne fotografije, člansku iskaznicu, nove fotke, detalje o turneji…”

Eee, osin šta si s poznatima lipija zidove i ormare, “oblipljivali” smo i sebe. Na svoju san plavu školsku kecelju zalipila fotku posebno mi drage pjevačice Zane Nimani. Nije loše ispalo, to su bile one fotke koje su se lipile pomoću pegle, a imena pivača ili glumaca ispisivali smo i na boršama za u školu, u višin razredima normalno. Bilo da su bile iskrojene od starih rebatinki ili onima šta su muški donili iz vojske ili ih nosili u “rezervu”.

I na bilin patikama san flourescentnin flomasterima ispisala Duran Duran, Wham, Madonna, Kajagoogoo ili samo Limahl…, jer bi se naziv grupe proteza dužinon cile patike, pa možda ne bi doteklo. Tako smo ih ukrašavali u nedostatku ovih današnjih.

I nije bilo razreda u kojen nije bilo nekog Simona le Bona ili Georgea Michaela, baren po frizuri, ako ne po daru za glazbu.

Volila san taj mot! Sićate li ih se…

Source: slobodnadalmacija.hr