Život Ilije Šoškića je za film! Bio je član Crvenih brigada, rekorder u bacanju kladiva, s motorom krenuo za Sjeverni pol

Jedini Splićanin, makar i privremeni jer kod toga je čovjeka sve nekako privremeno, a koji se može pohvaliti da je četiri puta – alo, četiri puta! – izlagao na Venecijanskom bijenaleu suvremene umjetnosti, živi gotovo anonimno. Jest, upravo se održava njegova prva samostalna izložbu u Splitu i to u “galeriji na kraju grada”, onoj u Velebitskoj ulici u Studiju 21, koju vodi udruga Beat, koja se tako može podičiti da je prva ugostila Iliju Šoškića, jednog od najvećih europskih konceptualnih umjetnika. Ovaj umjetnik koji i u 88. godini živi onako kako je davno odlučio – ne pripadajući ničemu i nikome, tvrdoglavo odbijajući svrstavanje, a pogotovo “korupciju i vulgarizaciju” umjetničke karijere – živa je legenda, gotovo kultni autor. Za predstaviti ga bi i knjiga bila malo pa se i intervju koji je ekskluzivno dao “Slobodnoj Dalmaciji” čini nekako nedostatan.

Ne predajem se tržištu

Rođen u Dečanima, na današnjem Kosovu, etnički Crnogorac s putovnicom Crne Gore, Splićanin je posljednjih nekoliko godina. Rođen je na Ilindan u Kraljevini Jugoslaviji 2. kolovoza 1935., školovao se u Herceg Novom, Baru, Peći i Beogradu odakle je pobjegao 1969. jer je bio jedan od organizatora studentskog pokreta otpora. U Bologni, tada središtu komunističke ljevice, nastavio je školovanje i završio Accademiju di belle arti, ali se i pridružio radikalnoj političkoj ljevici, postao biker i aktivist Crvenih brigada čiji su brojni “drugovi”, kako ih on i danas naziva, zaglavili u zatvoru, a neki se iza rešetaka nalaze i dan-danas… Potom je prešao u Rim, izlagao u najpoznatijim galerijama, svjetsku afirmaciju stekao suradnjom sa legendarnom rimskom galerijom L‘Attico gdje je izlagao zajedno sa Janisom Kounellisom, Luigijem Ontanijem, Michelangelom Pistoletom...

O njemu su pisali poznati kritičari poput Emilija Ville, Achila Bonita Olive, Marija Diacona… Umjetnost, politika, nomadske vožnje na dva kotača, i brkovi koji su i danas, premda sijedi, itekako dojmljivi, konstante su Šoškićevog rada i života.

U stanu u Poljudu gdje živi sa suprugom Dragicom dočekao nas je u kožnom prsluku i razvezane duge kose, nalik kakvom guslaru iz bajkerske narodne predaje, a ne jednom od klasika europske umjetnosti o kojem zacijelo ni prvi susjedi ne znaju skoro ništa.

Kako to da ste, nakon svih adresa širom Europe, izabrali Split?

– Nećete vjerovati… Znate, ja sam nakon rata, onog rata, živio u Baru. Tamo su ljudi iz Pomgrada, Splićani, gradili luku i često bi uvečer nakon posla svirali i pjevali, a mene je to tako diralo… Crnogorci su, znate, tvrdi na ušima, muzikalnost nam nije jača strana, a Splićani su i naše, crnogorske pjesme znali pjevati tako da te dirnu. To je moj prvi kontakt sa Splitom, preko pjesme tih radnika Pomgrada.

Pa niste valjda sad, toliko godina kasnije, u Split došli vođeni tim sjećanjem?

– Pa i ne i da. Ta rana sjećanja nisu nevažna. Poslije, puno poslije sam znao doći u Split, a ovdje sam jedino Gorkog Žuvelu poznavao. On je bio takva energija, takva snaga, ali eto… Umro je prije vremena, a ja sam tu. Odgovara mi blizina mora, nebo, slično je nešto u zraku, u boji neba, u blizini planine. I tamo, u Baru, se možete na obali kupati, a na planini još leži snijeg…

Vi mi djelujete kao čovjek koji dolazi da bi otišao… Možda ni Split nije zauvijek?

– A ne znam. Vidjet ćemo. Iduće godine planiram tražiti i hrvatsko državljanstvo pa moram ostati ovdje još makar godinu dana…

Ali jako ste diskretni. Skromniji poznavatelji umjetnosti ne znaju ni da ste živi, a kamoli da živite u Splitu… Privatnost vam je jako važna?

– Ne bih rekao da je to privatnost. Ja jednostavno nisam tip koji se predaje tržištu, opirem se institucionalizaciji umjetnosti i institucionalizaciji kao takvoj.

U jednom ste davnom intervjuu Ješi Denegriju kazali kako je svaka umjetnička karijera u opasnosti od korupcije i vulgarnosti.

– Da. Uspjeh korumpira umjetnika. Ja biram hermetizam.

No eto, surađivali ste, primjerice, s Marinom Abramović koja je danas dio globalnog glamura suvremene umjetničke scene. Ona sigurno ne dijeli takve stavove.

– Pa dobro. Marina je nešto drugo. Svi nose ono što imaju, ona bira svoj način jer je to ona. Nije njezina umjetnost ništa manje vrijedna zato što je, kako kažete, dio glamura.

Ona za sebe kaže da je baka performansa. Vi biste onda bili djed performansa? Ili pradjed?

– Haha… Sigurno. Pa Marini sam ja u Italiji otvorio vrata, ona je skoro deset godina mlađa od mene. Čujte, Marina je odrasla u obitelji crvene buržoazije, ja nisam. Moj je otac bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije, a moja majka partizanka… Te nepomirljive razlike dovele su do razvoda mojih roditelja, a znate li što je u Crnoj Gori bilo biti sin rastavljenih roditelja? Pritom sin oficira iz Kraljevine koji je prezirao i komunizam i Dražu Mihajlovića? Nismo Marina i ja odrastali niti približno slično. No svatko čini ono što mora, a Marina je istinita, iskrena. Makar i glamurozna.

Vi ste bili sportski šampion! Postigli ste i kao junior, a i kasnije fantastičan uspjeh. Vaš rekord u bacanju kladiva od 57.89 metara i danas je, premda ostvaren u lipnju 1962., državni rekord Crne Gore. Kako jedan bacač kladiva postane umjetnik, a potom i odmetnik?

– Sport je u to vrijeme mladim ljudima davao rijetku priliku da odskoče, da budu vidljivi. Ja sam bio đak umjetničke škole i sportaš. Istina, za bacača kladiva sam bio žgoljav, ti momci su svi bili stokilaši, a odakle mi ta snaga za zavitlam onu kuglu težu od sedam kila… Ne znam. Dolazili su neki Rusi gledati me i čudom se čudili… Sport čovjeku dade jednu disciplinu koja je i u umjetnosti važna.

Ali vi ste spojili umjetnost i sport na krajnje neobičan način. Bacanje kladiva ste kasnije, puno kasnije, kad ste već bili u Bologni, ponovili kao umjetnički čin i to na “pravom” natjecanju.

– Da, da… Ta fotografija je obišla svijet zahvaljujući tome što sam na prvenstvo talijanskih sveučilišta u atletici 1972. pozvao za svjedoke kritičara Corrada Costu i umjetnika Luigija Ontanija i kazao im da ću izvesti performans, odnosno tautološku akciju. I izveo sam je. I pobijedio. To je tautologija, izvođenje istog na različit način…

No vaš performans 1975. kad ste u Galeriji LAtticou Rimu pucali u zid galerije… To je događaj koji vas je lansirao u sam vrh umjetničke scene. Bili ste zvijezda dana…

– Ah, zvijezda… No, da. Moj rad ‘Mlijeko i svila‘ kojeg se danas pamti samo po njegovom zadnjem činu, po segmentu poznatome kao ‘Maksimalna energija – minimalno vrijeme‘ učinio me je vrlo poznatim. Galerist Fabio Sargentini iz tada kultne galerije L‘Attico u Rimu nije imao pojma šta spremam tako da je, kad sam ispucao šest metaka iz revolvera u zid njegove galerije, držeći u drugoj ruci bocu mlijeka, samo je zinuo.

Pravih metaka?

– Pravih.

Iz svog pištolja?

– Ne, ne… Nikad nisam imao svoj pištolj.

Na Titovoj crnoj listi

No umjesto da kapitalizirate tu slavu, vi se tada povlačite…

– Kapitalizirati slavu nije bila opcija za mene! To se protivi svemu u meni. Jednostavno, to nije dolazilo u obzir.

Drugi važan trenutak u vašem tadašnjem životu bilo je ubojstvo vašeg prijatelja, velikog umjetnika Piera Paola Pasolinija. To je također bilo te godine.

– Da… Ubiti umjetnika je nešto najgore što se može učiniti, a ubiti takvog genijalnog umjetnika je… Monstruozno. On je 2. studenog 1975. nađen mrtav. Brutalno je ubijen i pregažen autom više puta. Devet sati kasnije, na mjestu njegovog ubojstva sam organizirao performans ‘PPP – devet sati kasnije‘. Bio je to moj omage velikanu… Znate, kao što sam pokazao i akcijom nazvanom ‘Ikar‘, ono što razlikuje umjetnika i druge ljude jest – Ikar. Let! Na mjestu Pasolinijeva ubojstva postavio sam scenu mučeništva u čast mučenika, Ikara toga vremena koji je nosio duboku vjeru u istoznačni duh marksizma i kršćanstva.

Vratimo se na trenutak u Beograd. Tijekom studentske pobune vi više zapravo niste ni bili student?

– Nisam. Već sam bio umjetnik. Ali sam bio uključen u cijelu tu stvar i za mene je ta 1968. bila važna godina, osjećao sam da mogu doprinijeti promjeni svijeta na bolje. No, svijet se nije promijenio, makar ne na bolje. Tito je došao, održao govor, rekao da su studenti u pravu, vjerovali smo da smo pobijedili, ali su crne liste već bile sastavljene. Na jednoj od njih sam bio i ja. Trebalo je pobjeći.

Negdje ste rekli da ste, bijegom iz Jugoslavije, gušenje zamijenili mučninom…

– Da, da… Pomogao mi je sjajan atletičar Miljenko Rak, tada skakač u dalj. On je imao neke veze s Rijekom i Istrom pa mi je rekao kako postoji jedan prelaz granice koji koriste domaći ljudi, ilegalni prijelaz, naravno… Tako sam ja pobjegao preko Trsta u Bolognu. Tamo sam 1969. došao s ruksakom, nekoliko svojih crteža i bocom rakije. Drugu bocu rakije sam popio putem.

Zanimljivo, u Italiji je šezdeset osma trajala zapravo sve do ubojstva Alda Mora, do 1978., zar ne?

– Može se i tako reći. Da… U Bologni je bila snažna komunistička scena, snažna neoavangardna scena, snažna i militantna feministička scena. Vrlo brzo sam i kao umjetnik i kao aktivist, politički aktivist, postao dio te scene.

Da razjasnimo – jeste li bili član Crvenih brigada?

– Jesam.

Jeste li bili terorist?

– Ne! Bio sam revolucionar! I nikad nisam nosio oružje. Nikad. Nositi oružje mi je bilo i ostalo neprihvatljivo. Nositi oružje znači da imate namjeru nekoga ubiti. Ja takvu namjeru nemam, odbijam to! No bio sam, kako su nas tada nazivali, jedan od ‘mozgova brigade‘. Među nama bilo je puno umjetnika, ali i puno sociologa, filozofa, odvjetnika… Ne, mi nismo bili teroristi!

A vaša tadašnja djevojka?

– Ah, da, da… Nicoletta Machiavelli…Ona je bila zvijezda talijanske kinematografije, prelijepa, uspješna, potomak firentinske loze Machiavellijevih, Nicole Machiavellija po kojem je i ime nosila. Pritom, bila je ekstremna, militantna feministica koja mi se na prvi pogled, u prvom susretu nije dopala. Čujte, kad tako lijepa žena čini sve da izgleda ružno, da porekne svoju ljepotu, kad se ponaša… Kako da kažem? Agresivno, promiskuitetno… Ali, da, imala je snagu. Ona i njezine drugarice. Taj feminizam, talijanski feminizam, nastao je kao oblik otpora i katoličkoj crkvi i nasljeđu fašizma. Zato je i bio tako ekstreman.

Što vam je bilo zajedničko?

– Zajednička nam je bila borba za pravo na drugačijost. Zajednička nam je bila i velika strast prema slobodi mišljenja i ponašanja, borbi za slobodu bez straha i bez oklijevanja. Da, ona je bila u Crvenim brigadama i platila je cijenu.

Bila je u zatvoru?

– Da, da… Hapšenja su bila masovna, nakon otmice i ubojstva Mora no njezina plemićka obitelj je potegla sve moguće veze da je iščupa. Tako je ona jednog dana došla k meni u Rim samo da se pozdravi. Otplakali smo mali i ona je otišla u Indiju kao i mnogi drugi koji su uspjeli umaknuti. Tamo se pridružila jednoj sekti koju je vodio mistik Rajneesh, poznat i kao Osho… Naravno, daljina čini svoje tako da smo izgubili kontakt. Poslije se ona prebacila u Ameriku gdje je i umrla prije nekoliko godina.

Priroda se opire kapitalizmu

A vi ste krenuli motorom na Sjeverni pol?

– Da, da… Svi na istok, a ja na Sjever. Trebao sam prispjeti na jedan festival koji se održavao u srpnju, ali… Motor mi je ‘krepao‘ tako da nisam uspio doći na odredište. Onda sam, šta ću, neko vrijeme živio u raznim gradovima Nizozemske, Njemačke, u Amsterdamu, Parizu, potom i Berlinu. Vjerovao sam u bezgraničnu moć umjetnosti i umjetnika. Vjerovao sam u snažne, gotovo ubojite i pogubne umjetničke akcije koje su remetile mir tradicionalne umjetnosti. Želio sam raditi na destrukciji pojma građanske kulture. Međutim, nakon 1978. vidjeli smo svi skupa da se kapitalistički, buržujski sistem ne može promjeniti, čak i kada se sruši, on ima i dalje moć brze regeneracije. Shvatili smo da treba istraživati druge svjetove, paralelne svjetove.

Jedna je povijesničarka umjetnosti pišući o vama upotrijebila izraz ‘easy rider‘.

– Pa čujte, nije uvijek bilo baš easy. Ponekad nisam znao dolazim li ili odlazim odnekud, nisam sa sobom nosio ništa nego neophodne stvari, ali… To je bio moj izbor. Početkom osamdesetih dolazim opet u Rim, u jednu izmijenjenu sredinu, a nakon toga počinje razdoblje na relaciji Rim – Jugoslavija. Boravim u Ljubljani, potom u Sarajevu, Novom Sadu, Podgorici, Nikšiću, da bi se negdje 1987. na par godina skrasio u Dubrovniku gdje sam upoznao Dragicu Čakić, svoju ženu. Mislio sam potpuno napustiti umjetnost. No početkom rata, ovog zadnjeg rata, dobio sam poziv da kao gost predajem na umetničkoj akademiji u Diseldorfu gdje sam ponovo sreo svog prijatelja Jannisa Kounellisa koji mi je na Hidri, u Grčkoj, ustupio svoju kuću tako da smo se kao apatridi tamo privremeno smjestili Dragica i ja. Vratili smo se 2000. u Rim, a sad, eto, tu smo.

U što danas vjerujete? Dani vašeg radikalnog lijevog djelovanja su iza vas… Što je danas, po vama, vrijedno borbe?

– Kapital je pobijedio sve osim prirode. Jedino se priroda opire kapitalizmu i mislim da je bitka za prirodu jedini pokret otpora koji danas ima smisla. Ja sam još u Italiji postao član Zelenih, a kroz mnoge radove već dugo afirmiram potrebu očuvanja prirode.

Bitka za bolje društvo više vam se ne čini moguća?

– Ne znam. Pa pogledajte i sami… Umjetnici su raspršeni, bez snažne volje i strasti za bilo čime osim za prestižom i, eventualno, mjestom na akademiji, za sigurnim prihodima… Lijeva misao? Gdje je? Samo, znate… Ja to možda neću dočekati, ali – bolji svijet je moguć. I on će doći! Mora doći! Jer svijet je danas, više nego ikad, na rubu… Bolji svijet će doći! Ovako ili onako…

Source: slobodnadalmacija.hr

Tomislav Crnkovic

Learn More →