Naivno slikarstvo Dalmacije priča je – u pravilu – izrasla iz škrte zemlje, njegovi su predstavnici samonikli talenti bez akademske naobrazbe, obiteljskog pedigrea, ponekad čak i bez elementarnog poznavanja teorije likovnosti uopće.

No, postati dijelom te scene na domak devedesetoj godini života uistinu je nešto izvanserijsko. A protagonistica ove priče “piza” svaku riječ pohvale, ona se zove Ana Novak, ima 88 godina, iz Kaštela je i – što je ipak najbitnije – veoma je darovita likovnjakinja, koja se prepoznala u formi visokog reljefa i male plastike.

Skulpture-lutke, galerija likova retro-štiha iz Anine mašte ostavit će vas bez daha, to su uradci zreli za muzej malih lutaka, dok su reljefi (načelno) nešto učestaliji, no svejedno minuciozno izrađeni, sa mnoštvom pažljivo osmišljenih i oblikovanih detalja, te ready-made ulomcima poput komadića žice, drvenih naplavina, pravih oblutaka, stakla od razbijene “šoferšajbe”, čak i – riže i sitne manistre!

Ana je umjetnica koja je sama uočavala što bi joj moglo biti od koristi u kombinaciji s glinom (kupljenom u knjižari/papirnici) kao bazičnim materijalom za gradnju umjetničkih djela, uglavnom nevelikih dimenzija.

Ono što zadivljuje je, pak, ne samo ljepota radova i zlatna autoričina dob, nego i činjenica da Ana ima završenu samo osnovnu školu, te da se cijeli radni vijek bavila – poljoprivredom. Najviše vinogradarstvom i voćarstvom.

Ruke u zemlji

Radila je rukama, na zemlji, pa se u tehničkom smislu nije puno odmakla – i sad reljefe i plastiku oblikuje rukama, od gline. No, umjetnički je dar iz nje prokuljao van poput lave tek nedavno, a pozitivan eho javnosti i samu je autoricu iznenadio.

– Učila sam ja malo i šivanje, kod časnih sestara. Pokojna mater mi nije dala u Split u školu nakon osnovne, da ne bih “pošla po zlu”; bilo je važno ostat “poštena cura”, a ne poludit daleko od kuće – smije se umjetnica, evocirajući mlade dane.

Njezinu je sudbinu dijelom odredilo i iskustvo pokojne joj sestre, koja je zbog ljubavi pobjegla od kuće e kako bi se udala – za vojnika. Takvu “sramotu” majka je onomad teško podnijela.

– Moji nisu bili za tu udaju jer su se bojali da će se sestra odbit od crkve. Zato mi je mater govorila: nađi sebi težaka, pa ćeš uvik imat “za ulomit i utočit”. Ka, neće bit ni gladi ni žeđi u kući. Tako je i bilo; muž mi je bija zemljoradnik, ali i lovac, bilo je u nas svega. A na stolu uvik vina i vode – prisjeća se sretnih godina braka Ana Novak rođena u Kaštel Novom (udana u Lukšić), djevojačkim prezimenom Radunić.

No, taj skladni bračni život prekinut je preranom smrću supruga.

Umra je mlad

– Umra mi je mlad, 1995. godina; tada sam imala šezdeset. Bilo mi je teško, nismo imali dice, nisam znala di ću sa sobom. Završila sam osnovnu školu, onih davnih dana kad se u školi još učija ruski. I ništa poslin škole, jedino sam radit na zemlji znala, u kući šta triba, i malo šivat – prisjeća se naša sugovornica.

Spas joj je ponudila nećakinja Jadranka Bućan, kćer njezine pokojne sestre Jelice. Sreća je da Ana, kao jedna od petero braće i sestara u familiji, ima puno nećakinja i nećaka, svi su joj dobri i poštuju je te paze. Kao da su njezina djeca.

– Bila sam nekako bez zanimacije, bez muža i unučadi, oko mene ono pusto polje. Nisam znala kako ubit vrime, pa mi je Jadranka dala glinamol, i rekla: ajde, provaj se malo zabavit s ovim. Zainteresiralo me, uzela sam jedan mali komad i odmah ga nekako oblikovala u ovoga čovika – pokazuje nam malenu bijelu bistu.

I tako je krenulo; tehničke osnove gradnje u glini učila je u hodu, shvatila da je uputno bazu najprije prosušiti da se stvrdne, pa nastaviti s gradnjom (ako govorimo o maloj plastici). Glinene skulpture oblikuje polako, gradi ih i po tjedan dana pa onda suši na suncu i, po mogućnosti, buri. Slijedi bojanje akrilnim bojama i premaz auto-lakom. A kad se svaka lutka “zaključi”, obvezan ritual je…

Puno podilila, ni jednu prodala

– Poljubac! Svaku lutku poljubim, i ni jednu nisam prodala, ni reljef. Puno sam ih podilila, najviše za Božiće i rođendane, ali prodala – nikad – povjerava umjetnica.

Njezini su motivi Dalmacija, beštije i ljudi.

– Rođena sam u kamenoj kući uz more, pa njih i izrađujem. Otac mi je ima koze i tovara, pa ima i njih. Kravu nisam imala, pa je ne stavljam na svoje radove. Evo, ovaj san reljef napravila u čast pokojnome bratu Luki; to je on uz barku. Uvik je nekako slična priča: kućica-brodić-more. Koza, tovar, kula kaštelanska. I ljudi, oni kojih se sićan, i oni koje san izmislila. Najviše san ih izmislila, njihovu robu i mot – smijucka se Ana Novak.

Izložba trenutno postavljena (do daljnjega, i ulaz je besplatan) u prostorijama udruge Kadulja u Barakovićevoj ulici u Splitu njezina je već treća samostalna izložba!

Imanje san ostavila dici od divera

– Prvu san imala u Domu umirovljenika na Zenti. Tamo san živila neko vrime, bilo mi je lipše nego samoj doma. Išli smo na izlete, radili gimnastiku, družili se… A onda je došla korona, i bilo me straj, pa san izašla iz Doma, kupila mali stan blizu moje nećakinje.

Kuću i imanje san ostavila dici od divera, svi su mi potomci puno dobri, a sa nećakinjom Jadrankom se vidim svaki dan. Ona je još mlada – ima 72 godine – ali me kontrolira ka svekrva! Jesam li ručala, šta radim… Od nje ne bih mogla ljubavnika tek tako dovest doma – smije se naša sugovornica.

Drugu je izložbu svojedobno postavila u kuli u Kaštel-Sućurcu, a ova aktualna u udruzi Kadulja je najopsežnija do sada.

Mogla bih!

– Puno su mi se potrudili ovi moji susidi iz “Kadulje”; živim blizu njih. Hvala im na trudu – pohvaljuje Ana predsjednika udruge Denisa Pavića i članicu Nives Šoić-Mirilović.

Ana Novak vitalna je umjetnica, a i zdravlje je dobro služi. Operirala je očnu mrenicu i ugradila dioptrijske leće pa je vid izvrsno služi – što je za likovnjakinju veoma važno. Jedino je sluh “malo zafrkava”, uz još neke sitnice. Sve u svemu, budućnost je pred njom!

Pitamo je hoće li možda, sad kad ima dovoljno vremena (a već i likovnog iskustva) upisati akademiju?

– Hm, kad malo razmislim, mogla bih – vedro prihvaća Ana, koja možda u sljedećem razgovoru za novine više neće biti naivna umjetnica, nego likovnjakinja akademskog ranga.

Držimo fige!

Source: slobodnadalmacija.hr